After Trio A

Andrea Božić (HR/NL) | Koreografkinja: Yvonne Rainer
Naslov izvorne koreografije: Trio A
(1966.) i No manifesto(1965.)

25.5.20011. | 21:30h | ZPC

alt


Koncept/koreografija:
Andrea Božić
Video/koncept: Julia Willms
Glazba, zvukovna instalacija i live performance:
Robert Pravda
Izvorni plesači: Dereck Cayla i Neda Hadji-Mirzaei (napomena: u Zagrebu nastupaju zagrebački plesači – najava tek slijedi)
Dizajn rasvjete: Henk Danner
Producent: Tanja Hendriks za ICKamsterdam
Produkcija: ICK Amsterdam u koprodukciji s kazalištem Frascatip, po narudžbi i u koprodukciji s: Cover#2


www.cover-project.com...
O predstavi

"Ne spektaklu. Ne virtuoznosti. Ne transformaciji, čaroliji i pretvaranju."

(iz No Manifesta, Yvonne Rainer, 1965.)

After Trio A se temeljina minimalističkoj koreografiji autorice Yvonne Rainer naziva: Trio A (1996.) te na djelu No Manifesto (1965.). Trio A ples reducira na čiste esencijalne elemente te se smatra početkom postmodernog plesa. Izvorno je koreografija bila dio cjelovečernjeg program pod nazivom The Mind Is A Muscle. Rainer je izokrenula tada ustaljene konvencije u području plesa kao i tadašnju percepciju tijela izjavom „ples je teško vidljiv”.

‘Moj se bijes prema nedostatku ideja, narcisoidnosti, prikrivenom seksualnom ekshibicionizmu koji je primjetan u većini plesnih djela, može smatrati puritanskim moraliziranjem. Ali je isto tako istina da ja volim tijelo – njegovu pravu masu, težinu, neopterećenu fizikalnost. Moja je najveća briga usmjerena da razotkrijem ljude koji su angažirani u različitim aktivnostima – sami, zajedno, s predmetima...(Yvonne Rainer, 1968.)

After Trio A narudžba je projekta Cover#2 koji se osvrće na dio plesne povijesti. Ova predstava nije ponovno prikazivanje izvornog djela naziva Trio A, već je to dijalog s tim djelom: djelo o transferu znanja i o sjećanju.

…Kazalište bez gledatelja
Suvremeni francuski filozof Jacques Rancière napisao je tekst “Emancipirani gledatelj” u kojem zaziva “kazalište bez gledatelja”. U takvom kazalištu gledatelj može aktivno učiti od kazalištarca , a ne naprosto pasivno sjediti i promatrati akciju koja se pred njime odvija. Rancière time ne smatra da gledatelj mora biti i fizički prisutan u samom djelu, naprosto on je sudionik kroz gledanje i kroz promišljanje, upravo što je slučaj s djelima u Galeriji Hayward; interaktivni teatar je stav, način gledanja i način mišljenja.

Školovana kao plesač i koreograf u Hrvatskoj i u Amsterdamu, Božić stvara predstave u kojima središnju ulogu imaju odnosi između realnosti i fikcije. Za projekt Cover, koji poziva koreografe da naprave vlastite verzije nekih drugih predstava, ona je odabrala dio predstave Trio A, renomirane američke koreografkinje Yvonne Rainer. Božić osjeća sklonost prema Rainerovom radikalnom odnosu i potrazi za otvorenošću. Osim predstave Trio A, još je jedno drugo poznato Rainorovo djelo poslužilo Andreji kao inspiracija: No Manifesto iz 1965. godine. S tim manifestom, Rainerova želi postići konačni prekid s virtuozitetom i spektakularnim plesom. „Ne spektaklu. Ne virtuoznosti. Ne stilu. Ne udvaranju gledateljima pomoću čari izvođača.” Upravo to je vidljivo i u predstavi Trio A.

Andrea Božić: “Raineričina predstava Trio A, kao i moja After Trio A, u osnovi su zasnovane na kontinuitetu i ulozi gledatelja. Kontinuitet znači da ples ne vodi prema vrhuncu, kao što je to uobičajeno u većini zapadnjačkih plesova. U Rainorovim djelima, svi su pokreti jednako bitni i ništa nije podređeno vrhuncu.” Nadalje, Rainerina je željela da prekine s tradicijom superiornog narcisoidnog plesača i njegova odnosa s gledateljem kao voajerom. Prema Božićki, ovo se treba shvatiti kao politički stav: „To doista jeste način kako se ljudi obračunavaju međusobno, te kako sebe postavljamo u odnosu na svijet. U ovom plesu, ples nikada nije okrenut izravno prema gledalištu, već je lice plesača uvijek okrenuto u drugu stranu ili su pak oči zatvorene.”

Da greškama!
Božić je krenula od dvije bitne točke u Rainerovoj predstavi: kontinuiteta i uloge gledatelja te je taj odnos povela još dalje u svojem naslovu. Ukratko, u predstavi After Trio A, vidimo zrnastu video snimku Yvonne Rainer koja sama pleše svoju koreografiju. Dva plesača na sceni zamoljena su da istovremeno sa snimke kopiraju pokrete, bez da su ranije gledali snimku. Oni uče i plešu zadani ples pred gledateljima. Prvi plesač uči putem videa koji prikazuje Rainerovu kako pleše; drugi plesač uči gledajući i ponavljajući ono što radi prvi. Oboje se trude naučiti pokrete te ponavljeju ovaj ples uzastopce u trajanju od dvadesetak minuta, a ponekad i bez pomoći video snimke.

Svaka nova izvedba je nešto drugačija, jer nauče nešto novo, a nešto i zaborave. Kao gledatelj vidite sve, te također sudjelujete u procesu učenja, gledate ples zajedno s plesačima, pokušavate i sami zapamtiti ispravno pokrete te se uspoređujete s plesačima. Gledajući i učeći na ovaj način, možete uočiti kako plesači posvajaju pokrete i čine ih svojim, kako ih tumače, te kako se međusobno razlikuju. Božić plesače postavlja u vrlo krhku situaciju dok sam gledatelj nikad nije u kritičkoj ulozi.

„Da prisutnosti. Da hrabrosti. Da greškama.”, ispisuje Božić u svom After No Manifesto, kao reakcija na Raineričin. After Trio A nije samo djelo u kojem se ideje Rainerice i Božićke kombiniraju već je to djelo koje se bavi pitanjem kopiranja, interpretacije i reakcije. „Raineričin manifest je očito nemoguće ostvariti, jer predstavlja „ne“ svemu.” izjavljuje Božić. “Tijekom 60-ih godina bilo im je jasno što ne žele, ali im još nije bilo u potpunosti jasno što žele. Mi smo još uvijek u tom vremenskom okviru i moramo pronaći odgovore na problematiku koju su tada postavili.. Kako se odnosimo jedni prema drugima, i kako se odnosimo prema svijetu?”

Krajnje je vrijeme ne samo da otklonimo granice između umjetnika i gledatelja, već da ih propitkujemo. U plesu kao i u ostalim umjetnostima, nastoje se uspostaviti otvoreni i iskreni odnos s gledateljem. Gledanje nije samo sjedenje: gledanje postaje učenje; učenje postaje mišljenje; mišljenje postaje radnja. Ovo zahtijeva hrabrost, i od strane onoga koji stvara i od strane gledatelja, ali nadamo se da će dotada cijelo kazalište biti interaktivno. “Da, hrabrosti!”
(izvadak iz „Watching is Doing”, Roos Euwe; 15 veljače, 2011.)

http://hardhoofd.com/2011/02/15/kijken-is-doen/ )



Slike s odigrane izvedbe na 28.TSP:

Foto: Ksenija Španec
Redovna cijena ulaznice:
/ mogućnost popusta... /
70kn