V.- Nightmares (četiri koreografska (godišnja) doba)


V.- Nightmares (četiri koreografska (godišnja) doba)

Compagnie Thor (Belgija) | koreograf: Thierry Smits

Publici Tjedna još jedno dobro znano ime, belgijska Compagnie Thor, u Zagreb se vraća nakon punih 10 godina, koreografskim projektom koji je nastajao tijekom godine dana pretvarajući Vivaldijeva ‘Četiri godišnja doba’ u četiri zasebne, a istovremeno duboko povezane koreografije.

V.-Nightmares

koreografija: Thierry Smits

izvođači: Benjamin Bac, Lucius Romeo-Fromm, Michael Sears, Erica Trivett

zvuk i skladbe: Maxime Bodson

glazba: Antonio Vivaldi, Četiri godišnja doba

tekstovi: Peter Verhelst (Fluid Mechanics), Caroline Lamarche (Moss&Mould)

scenografija: Peter Maschke

oblikovanje svjetla i tehnička koordinacija: Thomas Beni

vizualna rješenja i dramaturgija: Jacques André

kostimografija :Olivier Bériot

asistenti kostimografa:Luc Gering, Samira Benali

o predstavi

V.- Nightmares je koreografski projekt čija realizacija pokriva čitavu godinu, počevši od zime 2006. do jeseni 2007. godine. U svakom godišnjem dobu pojavljuje se djelo nezavisno od ostalih, a u kojemu se koristi jedan od četiri Vivaldijeva koncerta za violinu Četiri godišnja doba. Svaka koreografija (Fluid Mechanics za proljeće, TAN za ljeto, Moss & Mould za jesen i ICE za zimu) okuplja istu grupu umjetnika: koreografa, četiri izvođača, scenografa i oblikovatelja svjetla. U nekima od njih svoj doprinos daje i tekstopisac.

Poput trajnog slikovnog nasljeđa, metamorfoza Vivaldijevih violinskih koncerata Četiri godišnja doba u tmurnu Vanitas, noćnu moru u četiri varijacije, naginje nas na razmišljanje o protjecanju vremena i prisutnosti smrti. Van svih religija i suštinski suprotnih psiholoških portreta, nova produkcija Thierrya Smithsa njeguje sva sredstva kojima tijelo raspolaže na pozornici, a kojima je sposobno prenijeti svu dvosmislenost naših vrhunaca i naših boli.

Slijedeći ovu ideju, Thierry Smiths istražuje sposobnost umjetničkog kolektiva da preobrazi četiri plesača u izvođače koji su sposobni nositi se sa pokretnom scenografijom Petera Maschkea, u tumačitelje originalnih tekstova Petera Verhelsta i Caroline Lamarche, u besramne video amatere koji slijede upute Jacquesa Andréa, u nosioce svjetla Thomasa Benija, i konačno u posrednike proizvodnje zvuka Maximea Bodsona.

Ove preobrazbe, naglašene kostimima Oliviera Bériota, vode ka poetici tijela i prostora koja rađa propitivanje žive umjetnosti, u kojoj kompozicija također ispituje krhkost kreacije, plesača te navike i očekivanja gledatelja.

Ova barokna odstupanja od kružnog kretanja, obrati i otkrivanja, zrcale se u zvučnim metamorfozama Vivaldijevog remek-djela i hrane se onim tvarima koje su povezane sa svakim godišnjim dobom na pozornici: tekućinama u proljeće, vatrom ljeti, organskom tvari u jesen i ledom zimi.

Noćna mora pleše posvuda i razotkriva proturječje koje povezuje radost na vrhuncu i morbidnost sa dvostrukim žarištima kulture i prirode, ljudi i svijeta. Dojmljiva obilježja toga su varijacije nagosti u svim njenim oblicima – katkad povezane sa žudnjom, katkad sa bolešću, osvojenim posmrtnim ostacima ili čak mrtvačkom ukočenosti. Svaki vrhunac- seksualni, solarni, predatorski ili morbidni-odaje svoju suprotnost sukladnu sa godišnjim dobom: biološko zagađenje, zračenje, snagu nasilja ili sterilizirajuću moć svijeta da se nosi sa smrću. Neki bi u tome mogli načas spaziti primamljive naznake godišnjih doba koja upravljaju našim životnim vijekom: proljeće korporealnog fetišizma u zatvoru pogleda; ljeto fasciniranosti dehumanizacijom; jesen poremećivanja društvenih odnosa; te zimu sterilizacije svijeta.

Točke nedogleda ovih perspektiva prisutne su u općoj estetici baroka kojima Četiri godišnja doba daju povoda propitivanjem problematičnog estetskog nasljeđa i sabiranjem oprečnih oblika. Tako su boje i materijali proljeća uglavnom ˝pop˝, prije nego kliznu u ˝modernističko˝ ljeto koje zagovara poništavanje individualnosti; mahniti barok jeseni relativizira različita viđenja čovječanstva; dok se zima drži nasilnog ekspresionizma kontrasta toplo – hladno u jasnoj računici života i smrti.

Noćna mora može nastaviti ples u bezbroj varijacija i metamorfoza, sigurna da će naići na naše brojne imaginarne svjetove i pretvoriti ih u pozornice na kojima može bujati.

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

 

o trupi

Compagnie Thor osnovao je koreograf Thierry Smits 1990. godine u Bruxellesu.

On u svom radu istražuje, često posuđujući od drugih, veze između mističnog i erotičnog, dvosmislenost između svetog i korporealnog, i propituje kompleksna metafizička pitanja emocionalnog i mentalnog stanja pojedinca.

Tijekom godina, trupa je proizvela više od dvadeset plesnih produkcija, od kojih bi trebalo navesti: Eros délétère (1991), Cyberchrist (1995), Soirée dansante (1995), Corps(e) (1998), Red Rubber Balls (1999), Richard Of York Gave Battle In Vain (2001), L‘Âme au diable (1994/2002), DionysosLast Day/ Stigma (2003) Reliefs dun banquet (2004) i DORIENT (2005).

Okupivši vrsne izvođače iz cijelog svijeta, trupa je stekla reputaciju zahvaljujući turnejama diljem Belgije i u inozemstvu, osobito u Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Srednjem istoku (Tunis, Palestina, Egipat, Maroko).

Od njenog osnutka, Compagnie Thor podupire nekoliko javnih institucija u Belgiji, a rastući ugled trupe kao jednog od sastavnih dijelova plesne scene u Belgiji sve većom novčanom potporom potvrđuje i njen primarni izvor financiranja, Ministère de la Communauté française de Belgique.

o koreografu

Thierry Smits rođen je u Koerselu (Belgija), Thierry Smits studirao je balet i suvremeni ples u Bruxellesu i Parizu. Nakon kratke karijere plesača, ubrzo je počeo raditi kao koreograf.

Prvom koreografijom, La Grâce du tombeur, predstavljenom 1990. godine u Halles de Schaerbeek u Bruxellesu, ubrzo je stekao međunarodno priznanje u svijetu suvremenog plesa. Od tada neumorno radi na koreografijama za vlastitu trupu i ostale kazališne kompanije i trupe.

U svojim predstavama, u kojima oscilira između čistog plesa i dramatizacije, i u kojima su uvijek prisutne formalna strogost i inventivna koreografija, odnos ljudskog roda prema seksu i svetome često zauzima središnju ulogu. Tijelo – kao objekt žudnje, užitka i spremnosti – središte je koreografskog istraživanja Thierrya Smitsa zadnjih nekoliko godina. Razlog tomu nije samo očita činjenica da je tijelo materija i oruđe koreografskog zanata, nego i stoga što je svoje radove Eros délétère (1991), nakon kojega su slijedili solo Cyberchrist (1995), Corps(e) (1998) i Red Rubber Balls (1999) Thierry Smits utemeljio na pojmu tjelesnosti i napetostima koje postoje između tijela koje doživljava vrhunac, ˝tijela kao spola˝ i tijela koje je intimno mrtvo i osuđeno na to da nestane.

Povrh rada posvećenog kompleksnim temama i povezanog sa temeljnim zasadama ˝izvan˝ sfere plesa, Thierry Smits fokusira se i na sâm ples – upućujući ga na ništa drugo osim plesa samog – kao što je to po prvi put učinio u predstavi Soirée dansante (1995.) Sa predstavama Richard Of York Gave Battle In Vain (2001), DionysosLast Day / Stigma (2003) i DORIENT (2005) nastavlja ranije započetu tradiciju, dajući prednost studiji oblika, koreografskoj kompoziciji i potrazi za pokretom.

Rad Thierrya Smitsa prepoznat je 1995. godine, kada je dobio nagradu SACD-Belgium, te ponovno 1998. godine za koreografiju Corps(e), za koju je primio nagradu frankofone jezične zajednice Belgium Océ u kategoriji scenskih umjetnosti.