Black Swan
Black Swan
Cie Gilles Jobin (Švicarska) | koreograf: Gilles Jobin
30.05.2009. | 21:30h | ZKM Zagreb
31.05.2009. | 20:30h | ZKM Zagreb
Black Swan
koreograf: Gilles Jobin
plešu: Susana Panadès Diaz, Hildur Ottarsdottir, Gilles Jobin, Gabor Varga
oblikovanje svjetla: Daniel Demont
glazba: Cristian Vogel
asistentica koreografa: Isabelle Rigat
produkcija: Cie Gilles Jobin – Genève
koprodukcija: Bonlieu Scène nationale, Annecy – Théâtre de la Ville, Paris – Dampfzentrale, Bern – Theater Chur
uz potporu: La Loterie Romande, Pour-Cent Culturel Migros
donatori: Zuger Kulturstiftung Landis & Gyr, Fondation Ernst Göhner
u suradnji sa: Beirut International Platform of Dance, Beyrouth – Les Rencontres Chorégraphiques de Carthage, Tunis – Latitudes Contemporaines, Lille
Gilles Jobin prima potporu trogodišnjeg zajedničkog programa Grada Geneve, Republike i Genevskog kantona te Pro Helvetie.
Gilles Jobin je suradnik Bonlieu Scène nationale, Annecy
posebna zahvala: Victor Roy
o predstavi
Gilles Jobin jedno je od onih, danas velikih europskih koreografskih imena, koja početke svojih karijera vežu upravo za Tjedan suvremenog plesa. Jobin je, naime s predstavom Braindace u Zagrebu gostovao još 2000. godine na 17.TSP, a odonda se u potpunosti etablirao kao predvodnik nove generacije europskih koreografa, što potvrđuje i njegova prošlogodišnja nominacija za Europsku kazališnu nagradu.
Black Swan najnovija je Jobinova predstava, praizvedena tek prije mjesec dana (21.04) u Genevi. Naslov je ‘posudila’ od Karla Raimunda Poppera, jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća, evocirajući ‘nemoguće’ ili kako kaže Jobin, ‘ povratak na osobni pristup, više bliskosti sa tijelom plesača, bliže pokretu samom, bliže publici’, u čemu mu pomaže i uživo izvođena i miksana glazba glasovitog DJ-a, Cristiana Vogela.
o koreografu
Gilles Jobin karijeru je započeo kao izvođač, surađujući s nekoliko švicarskih trupa, prije no što je 1993. postao su-ravnatelj Théâtre de l’Usine u Genevi. U sezoni 1995. / 1996. debitirao je kao koreograf i to u Madridu, trilogijom sola o identitetu: Bloody
Mary, Middle Suisse i Only You. 1997. sa partnericom, španjolskom umjetnicom La Ribot seli u London, gdje godinu dana kasnije kreira duet Macrocosm na sceni The Place. Istovremeno, postaje rezidentnim koreografom Arsenic Theatra u Lausanni i suradnikom londonskog Artsadmina.
U tom razdoblju Gilles Jobin definira svoj karakteristični stil, koji međutim istovremeno kontinuirano propituje izletima u vizualne umjetnosti i live art.
1999. postavlja A+B=X na festivalu Montpellier Danse i kreira Braindance koji će već iduće sezone predstaviti u pariškom Théâtre de la Ville, ali i na 17. Tjednu suvremenog plesa.
Odonda, njegov rad biva međunarodno priznat, a radikalni ga pristup čini jednim od predvodnika nove generacije europskih koreografa.
Stvara The Moebius Strip (2001.) kojim gostuje po cijelom svijetu, a godinu dana kasnije na sceni berlinske Schaubuehne i predstavu Under Construction.
2003. kreira TWO-THOUSAND-ANDTHREE za 22 plesača Ballet du Grand Théâtre de Genève, djelo koje ”nadilazi i klasičnost i suvremenost” (M.C. Vernay – Libération) te Delicado za lisabonski Ballet Gulbenkian, 2004. i Steak House, 2005.
2006. postaje suradnik Bonlieu Scène Nationale u Annecyu, na kojoj kreira Double Deux te potom Text to Speech (2008.), djelo kojim istražuje nova područja poput tranzicijskih prostora, informacija i novih tehnologija.
Osim što stvara vlastite predstave, Gilles Jobin kreirao je i vlastitu trupu i njezno sjedište, Studio 44, prostor u kojem nudi profesionalnu poduku plesačima, pionirski se boreći za prepoznavanje suvremenog plesa u Švicarskoj.
Gilles Jobin dobitnik je brojnih prestižnih nagrada: In 1999. Zürcher Theater Spektakel dodijelio mu je ZKB Prize za ”Braindance”, a 2001. postao je prvi švicarski koreograf kojem je dodjeljena nagrada “Nouveau Talent Chorégraphique“. Riječ je o priznanju koje svake godine dodjeljuje Vijeće SACD-a (Société des Auteurs et des
Compositeurs Dramatiques, Paris / Bruxelles / Montréal). U prosincu 2004. za svoj je rad dobio Culture Leenaards nagradu, a lani je bio nominiran i za Europsku kazališnu nagradu u kategoriji Nova kazališna realnost.
o skladatelju
Skladatelj i glazbeni producent, Cristian Vogel jedno je od poznatijih i cjenjenijih imena na polju eksperimentalnog techna. Rođen u Čileu 1972, ali odrastau u Velikoj Britaniji, danas živi i radi u Barceloni. Studirao je glazbu 20. stoljeća na Sveučilištu Sussex pod mentorstvom britanskih skladatelja Johnathana Harveya i Martina Butlera. Tijekom proteklog desetljeća snimio je nekoliko albuma koej su obajvile eminentni izdavači eksperimentalnog techna, kao što su Tresor Berlin, Novamute UK i Mille Plateaux.
Od 1992. kontinuirano je na turneji bilo kao DJ i live izvođač, bilo kao solist ili sa svojim bandom Super Collider. Posljednjih godina preusmjerio je fokus sa eksperimentalnog techna na druge oblike primjene svojeg auditivnog i skladateljskog znanja. Od 2001. radi kao glazbeni producent za bandove kao što su Chicks On Speed, Panico i Las Perras del Infierno.
Od 2003. surađuje sa Gillesom Jobinom, te potpisuje soundtrackove za pet njegovih predstava (TWOTHOUSAND-AND-THREE, Delicado, Steak House, Double Deux and Text To Speech).
Cristian surađuje i na projektima međunarodno priznatih multimedijalnih umjetnika – Sound Cluster Rolanda Olbetera za Sonar Barcelona 2003. Artificielovom Bulbes za Montreal museum of Contemporary Art (2003) i A Production of Nothing Stefana Brüggemana (2005.), a vodi i tri nezavisna labela – Rise Robots Rise Records, Mosquito Records i Sleep Debt Records.
Gilles Jobin: Prva izjava namjere (listopad 2008)
U Text to Speech, tekst – pretvoren u govor – oslobodio je ples svake odgovornosti u odnosu na značaj. Pokret se tako razvio sam po sebi, bez neke dodatne informacije ili poruke osim osjećaja koje proživljava plesač. Tim sam projektom otkrio radost rada sa tijelom u pokretu, sa pokretom oslobođenog svakog značenja, sa pokretom neopterećenog diskursom.
Pokret strukturiram kroz seriju pomno koreografiranih plesnih fraza, bez ponavljanja i kronološkim slijedom. Ideja je zapiočeti pokretom te mu dozvoliti da se razvije bez ikakve intervencije; kako bi se stvorio nježan ples, koji pak potiče iz osjećaja onoga koji pleše.
Djelo će se oblikovati progresivno; dijelovi plesa kao da se preklapaju i isprepliću. Na pozornici, plesačica, sama; pojavaljuje se još jedan plesač uz tehničara i plesača. Kao u Japanskom kazalištu “onaj koji se nalazi iza”, “onaj koji se brine o”, pruža podršku plesaču, donosi rekvizitu. Ophodi se nježnim pokretima, dodirima; on je neophodni pokretač razvoja samog uratka.
Nakon što sam orkestrirao prostornu organizaciju gomile tijela u pokretu, želim povratak na osobni pristup, više bliskosti sa tijelom plesača, bliže pokretu samom, bliže publici. Ovo djelo promišljam sa ishodištem u pokretu samom. Glazbeni predložak ide uživo – kolaž i remix rezultat su onoga što se zbiva na pozornici. Premijera će biti u proljeće 2009. godine, na maloj pozornici nacionalnog kazališta u Bonlieu, Annecy.
Sylviane Dupuis: Jezik-gestikulacije tijela (napisano tijekom probe 28. veljače, 2009).
“Pokušavam iskoristiti jezik gestikulacije (…) u kojemu logika podliježe ritmu slika.” C.F. Ramuz
“Ako počnemo razmišljati, noge se prestanu kretati (…). Ne treba očekivati ništa osim plesa. Pleši najbolje što znaš.” Haruki Murakami
”Izbjegni sve što je u plesnom rječniku predvidljivo uključujući i kompozicijske strukture.” Ovu vlastitu estetsku odrednicu, Gilles Jobin iznova potvrđuje u svakom od svojih uradaka i time svako djelo čini jedinstvenim dok od publike traži da se odrekne svojih navika.
Moglo bi se utvrditi da je to tema Crnog Labuda (Black Swan), djela koje u svakom slučaju iznenađuje, zadivljuje, kreće u često neočekivane smjerove te paradoksalno, kao da zajedno sa koreografom – koji je uvijek u traženju novoga – iznalazi obnovljeni interes za čistu koreografiju. Čak i ako je Gilles Jobin produkt svog vremena, te umjetnik koji se ne ustručava suočiti ni sa kojim izazovom koje pred njega postavlja plesna umjetnost proteklih nekoliko godina; on se ne izolira u tim procesima (čak ni unutar “vlastitih sustava”), stalno ide naprijed; širi područje koje istražuje sa svakim novim uratkom: tijelom, te vlastitom praksom; ali, i stvarnim svijetom koji je u stalnoj mijeni, te koji je često u sukobu sa samim sobom; on pokušava, pred nama kao svjedocima, to sve i posložiti i rastaviti na dijelove.
Naslov njegovog najnovijeg uratka, a preuzet od Karl Poppera, evocira nemoguće; u smislu da uzima rađanje samo jednog crnog labuda (ili “nemoguće”) tijekom serije pokreta kako bi modificirao našu definiciju labuda te, kao rezultat tog procesa, naš racionalni pristup stvarnosti. To je dovoljno da se uvede “uznemirujuća čudnovitost” ili jednostavno, neka diskrepancija unutar naše navike kako bi se promijenila naša vlastita percepecija. To je ono što se zbiva djetetu koje otkriva svijet: sve ga iznenađuje, dezorijentira, povećava mu ili mu modificira iskustvo. Upravo je to moć umjetnosti – ista koju je Baudelaire uočio kada se djetinjstvo snagom volje oporavi – kako bi nas prisililo da krenemo na ova putovanja koja će uzburkati nešto u našim misaonim kategorijama ili naše viđenje svijeta.
U Crnom Labudu, krik Gilles Jobina poziva na “riskiranje djetinjstva”: njegova iznenađenja, njegove igre, nešto što odrasli mogu iznova otkriti nakon izgubljene nevinosti. Tijekom prvog pokusa kojemu sam prisustvovala krajem veljače, vidjela sam plišane igračke, male konjiće i marionete posložene jedne do drugih – sve izvanredni predmeti koji upućuju na reminiscenciju, ali istovremeno su i uznemirujući nastavci ljudskog tijela koje poprima životinjsku kvalitetu te koje je podložno metamorfozi: transformira se tako jedan kraj u glavu zeca; gdje započinje a gdje završava ruka plesača? “Nemoj se igrati sa zecom, samo ga pomiči” kazuje Gilles Jobin; jer tada je na mašti publike, da prihvati ovaj prijedlog, te se njime poigra i pretvori u nešto drugo… Koreograf daje impulse, predlaže geste, pruža uputstva, a potom prepušta sve plesačima; iznenada baca igračku, i onda još jednu, stvarajući pokrenuti oblik isprepletenih tijela (kao kada štap uguramo u mravinje gnijezdo) kako bi se vidjela njihova reakcija. Iz ovakve proizvoljnosti rađa se uznemirujuća slika ljudskih obrisa pomiješanih sa obrisima životinja a sve u jednoj masi koja se kotrlja, poput kakva povratka u nerazumljivi prapočetak…
Na suprotnom kraju ovog kaosa nalazi se prvi pokret koreografije, svaki je detalj koreografiran, pružajući tako dojam čiste prosvjećenosti: jedna žena, potom druga, pred nama razotkrivaju neprekidnu kaligrafiju gesti koja ponekad posuđuje arabesku iz klasličnog baleta, ponekad sugerira umjetnost kabuki teatra ili kakvog orijentalnog plesa, a ponekad se raspline i rasprši samo da se bjesomučnom energijom iznova pojavi. Potom im se pridruži muškarac – ali umjesto (kao što bismo očekivali) da ponese plesačicu ili da joj bude partner, on dopušta da ona manipulira njegovim tijelom, on postaje objekt, ili marioneta, ili – omotan u deku koju mu je netko dobacio – postaje kamen, brdo…Ovo čudnovato kamenje kao da se miče, kao da pluta na pošljunčanom puteljku kakvog Japanskog vrta, spušteno između prirode i kultuviranog okruženja, ili iluzije.
Štoviše, da bi stvorio pjesmu, Gilles Jobin se ne bavi građenjem ili izmišljavanjem priče, niti ilustracijom ideje već vođen intuicijom on prati tijek misli sve do trenutka iscrpljivanja pokreta ili ideje same; bez da zna unaprijed kamo takav proces vodi ili što bi on mogao značiti. Značenje: nalazi se u gesti samoj, i u osjećaju nemogućeg koje pokuša postaviti u zbilji.