Être Blessé – Being hurt being blessed

napisala i izvodi: Karina Holla

režija: Karina Holla

dramaturgija: Kia Berglund

skladatelj: Rikard Borggård

scenografija i kostimografija: Youlian Tabakov

oblikovanje svjetla: Anders Shorty Larsson

produkcija: Compagnie Karina Holla

u kooprudukciji s: Teater Giljotin, Grand Theatre Groningen

o predstavi

Être Blessé – Being hurt being blessed, počinje kao poslovni sastanak. Jesmo li u učionici? U prostoriji za autopsije? Dugi metalni stol za seciranje ostavlja dojam da bi svakog trenutka u prostoriju mogao ući mrtvozornik. Bez leša ili bijelih kuta, Karina Holla sama vodi sastanak. Samo ona, lica obojanog u bijelo, u crnom sakou i bijeloj košulji, kose pomno počešaljane u frizuru nalik kacigi.

Ona secira vlastitu prošlost. Pokreće vlastitu maštu koristeći kao izvor inspiracije biografske priče pune asocijacija i angdota. Ne libi se imitirati žene i muškarce koji su imali veliki utjecaj na njezin kazališni razvoj. Na taj nam način pruža uvid u svoj privatni život.

S ljubavlju i ekstremnom preciznošću, Karina Holla izmjenjuje lica koja igra, a da pri tom ne postaje sentimentalna, autoritarna ili da patronizira. Osobnosti koje portretira intenzivne su i fleksibilne.

Njezin glas seže od visokog do dubokog, od sirovog do britkog. Utjelovljuje Louise Bourgeois (1911), francusko-američku kiparicu i slobodnu misliteljicu koja se u vlastitim radovima, s velikom lakoćom, bavila temama poput seksa, krivnje i moći. Precizno i duhovito, Karina Holla iznosi vlastitu viziju nedavnog njujorškog sastanka s ostarjelom umjetnicom. A onda koristeći taj sastanak stvara poveznicu s vlastitom biografskom predstavom i vlastitim životnim i osobnim motivima. Priča o odnosu s roditeljima, vlastitoj tuzi, strahu, ljubavi, strahu od neuspjeha i nagonu za osobnim razvojem, hrabra je i impresivna. Promiču i drugi kazalištarci koji su značajno utjecali na njezin razvoj. Svi su oni ljudi s velikim čežnjama, ljudi koji se usude riskirati i stoga ostati u pokretu.

Être Blessé – Being hurt being blessed, istovremeno pruža i fascinantan uvid u 70-te i 80-te, vrijeme u kojem su nizozemski kazalištarci eksperimentirali s formom i kazališnim jezikom, vrijeme u kojem su se neovisno razvijali. Predstava je nomnirana za VSCD Mimeprijs 2009., najveću nizozemsku mimsku nagradu.

o autorici

Od 1969. do 1975. godine Karina Holla pohađa Visoku školu za izvedbene umjetnosti u Amsterdamu  gdje danas i predaje.

Karinina pristutnost u produkcijama je višeslojna: kao redateljica, izvođačica a često i jedno i drugo.  Posljednja tri desetljeća, Karina je stvorila kazalašna djela podjednako snažne  fizičke kao i vizualne ekspresivnosti. Njen osebujan kazališni jezik uspješno uspostavlja ravnotežu između: historicizma i sadašnjosti, ekstremne aktivnosti i suptilne tišine ili mirnoće,  humora i tragedije. Često je inspirirana likovima koji su ispunjeni žudnjom i strašću. Osobama koje su voljne riskirati i tako opstati u pokretu. U očima Karine Holla ovo su osobe koje nas uspijevaju dirnuti te koje nam podaju hrabrost. Osobnosti su to koje predstavljaju izvor za kazalište koje kao potku koriste emocije te snagu imaginacije.

U početku, Karina  Holla svoje radove gradi na neobičnim ličnostima iz povijesti likovnih umjetnosti, filma te književnosti. Njena prva predstava “Valeska, ich bin eine hekse”  (1983.) insprirana je životom plesača Valeska Gerta te uvodi pojam groteske u Nizozemski teatar. U djelu “Island” (1994.) autorice Janet Frame stil  iskazuje suptilnost, introvertnost i osjećajnosti. 1994. Roland Toper namjenjuje  absurdni i komični igrokaz  “The Topor Treatment specijalno za Karinu Holla i Barbaru Duijfjes . Hollin solo iz 1997. “Precious Liquids” zasniva se na skoroj divljačkoj kreativnosti umjetnika Louise Bourgeoisa.

U novijim djelima osvaja nove teritorije razvijajući kompaktni stil, koji je reduciran na pokrenute biti: jedinstvena i prepoznatljiva sinteza glume i pokreta.

1997. godine  stvara vrlo uspješno djelo: “The man who wouldn’t lie down”, predstavu kazališta pokreta temeljenu na tragičnom životu glumca smrknutog lica – Bustera Keatona.

Djelo “The Scrupulous” (1998.), predstavlja kazališni susret Barbare Duifjes i Karine Holle. “City Life” (1999.) je raskršće na kojem se potraga za ljubavi i sigurnošću susreću s borbom za opstanak u urbanoj kulturi. “The Dogman” (2000.) predstavlja faustovsku dilemu: strah od praznine pobuđuje nezasitnu glad.

Štokhomski Teater Giljotin 2001. godine poziva Karinu Holla da realizira djelo “San Clemente”  inspirirano psihijatrijskim sanatorijem  Predstava  “Edelweiss”,

koja govori o dvjema usamljenim ženama, urađeno je 2003.godine po specijanoj narudžbi za Oerol festival.  2004. godine postavlja prvu fazu projekta FALTEN – istraživanje ljepote, snage izražajnosti te krhkosti tijela koje stari.

Karina Holla izuzetno je cijenjena i utjecajna osoba kako  na nacionalnoj tako i  na  međunarodnoj sceni kao vrsna pedagoginja specijalizirana za fizički teatar. U Nizozemskoj predaje na Visokoj školi za izvedbene umjetnosti u Amsterdamu od 1983. godine. Također djeluje kao gost-predavač na radionicama i pri institucijama u Kijevu, Berlinu, Oslu, Stokholmu, Rio de Janeiro, Sao Paolo, Ljubljani Rijeci, Zagrebu.  Neki od ovih angažmana su rezultirali i  pravom kazališnom produkcijom. Razvila je posebni pedagoški koncept koji adekvatno komunicira i predaje njen vrlo osobni izričajni stil: sintezu glume i pokreta.

http://www.karinaholla.nl/