To the Ones I Love
29.05.2010. | 30.05.2010. | 31.05.2010. ZKM - Zagreb
Miljenici publike, Compagnie Thor, vraćaju se na festival u sezoni kojom slave 20 godina postojanja i to predstavom koja predstavlja radikalan povratak čistom, visokoestetiziranom plesu.
“Nema znanja bez plesa,
a prvi je ples neprestani pokret uma“
Bamanska poslovica, Mali.
U To the Ones I Love, Thierry Smits na scenu postavlja devet plesača afričkog podrijetla. Različitih su nacionalnosti, ali pripadaju svijetu, a činjenica da su razasuti na sedam kontinenata dokazuje i da svijet pripada njima bez obzira na diskriminatorne reflekse inkarnirane u današnjim imigracijskim politikama i razgovorima o nacionalnom identitetu. Miješanjem rasa i kultura izruguje se tom skrivanju iza zidova identiteta, izmiče kategorizaciji i prenosi uznemirujuću, neumoljivu poruku promjene, jer čovječanstvo će sutra biti izmiješano ili ga neće biti.
No, poruka Thierry Smitsa, međutim, nije politička. On je namjerno čini estetskom i odbija svako podilaženje egzotici. Temeljna misao je pokrenuti tijela naviknuta na ‘zapadnjačke’ koreografske tehnike, ali ipak oblikovana drugim tradicijama i plesovima. Ona plešu u bijeloj scenografiji te ih doslovno, svojom preplavljujućom darežljivošću i iznimnom virtuoznošću, nosi glazba Johana Sebastian Bacha. Izazov je, očito, upravljati neočekivanim ishodima susreta ovakvih različitih kulturnih referenci.
Postavljajući na scenu devet tijela isklesanih i sublimiranih plesom i glazbom, Thierry Smits odašilje poruku ljubavi, dajući metaforičku dimenziju razlici voljenog u odnosu na onog koji voli, a koji je po definiciji netko drugi. Proslavljajući dvadeset godina koreografskog stvaranja Thierry Smits počastio se trenutkom iznimnog zadovoljstva istovremeno pružajući svojoj publici, obitelji, prijateljima i ljubavima ovaj vizualni dar, dokaz neprestano obnovljive energije i beskrajnje žudnje da se strastveno voli.
koreografija: Thierry Smits
plesači: Fabio Aragão, Rudi Cole, Daudet Grazaï, Christian D. Guerematchi, Nestor Kouame, Alpha Sanneh, Dean Lee Sefton, Damien Chevron, André M. Zachery
glazba: J.S. Bach
oblikovanje zvuka: Maxime Bodson
asistent koreografa: Benjamin Bac
scenografija: Thierry Smits & Thomas Beni
oblikovanje svjetla & tehnička koordinacija: Thomas Beni
tehničar zvuka: Eric Ronsse
kostimi: Luc Gering
produkcija: Compagnie Thor
koprodukcija: Théâtre de la Place, Théâtre de Namur, uz prijateljsku pomoć CNCDC Châteauvallon, Musikteater Baltoppen & De Velinx – Tongeren
uz potporu: Ministère de la Communauté française de Belgique, Service de la Danse ; Wallonie-Bruxelles International
Thierry Smits studirao je balet i suvremeni ples u Bruxellesu i Parizu. Nakon kratke karijere plesača, ubrzo je počeo raditi kao koreograf.
Prvom koreografijom, La Grâce du tombeur, predstavljenom 1990. godine u Halles de Schaerbeek u Bruxellesu, ubrzo je stekao međunarodno priznanje u svijetu suvremenog plesa. Od tada neumorno radi na koreografijama za vlastitu i druge trupe.
U predstavama, u kojima oscilira između čistog plesa i dramatizacije, i u kojima su uvijek prisutne formalna strogost i inventivna koreografija, odnos ljudskog roda prema seksu i svetome često zauzima središnju ulogu. Tijelo – kao objekt žudnje, užitka i spremnosti – središte je koreografskog istraživanja Thierrya Smitsa posljednjih nekoliko godina. Razlog tomu nije samo očita činjenica da je tijelo materija i oruđe koreografskog zanata, nego i stoga što je svoje radove Eros délétère (1991), nakon kojega su slijedili solo Cyberchrist (1995), Corps(e) (1998) i Red Rubber Balls (1999), Thierry Smits utemeljio na pojmu tjelesnosti i napetostima koje postoje između tijela koje doživljava vrhunac, ˝tijela kao spola˝ i tijela koje je intimno mrtvo i osuđeno na to da nestane.
Povrh rada posvećenog kompleksnim temama i povezanog sa temeljnim zasadama ˝izvan˝ sfere plesa, Thierry Smits fokusira se i na sâm ples – upućujući ga na ništa drugo osim plesa samog – kao što je to po prvi put učinio u predstavi Soirée dansante (1995.) Sa predstavama Richard Of York Gave Battle In Vain (2001), Dionysos‘ Last Day / Stigma (2003) i D‘ORIENT (2005) nastavlja ranije započetu tradiciju, dajući prednost studiji oblika, koreografskoj kompoziciji i potrazi za pokretom.
Rad Thierrya Smitsa prepoznat je 1995. godine, kada je dobio nagradu SACD-Belgium, te ponovno 1998. godine za koreografiju Corps(e), za koju je primio nagradu frankofone jezične zajednice Belgium Océ u kategoriji scenskih umjetnosti.