On the Way to Order

Ova najnovija produkcija istovremeno razmatra teme samožrtvovanja, žalovanja i ljubavi.

Samožrtvovanje
Ovo je jedna od bitnih tema koje skupina Impure Company već godinama razmatra, a u kojima pojedinac aktivno, samovoljno i s jasnom strategijom žrtvuje samog sebe. Žrtvujemo sebe zbog određenog cilja ali nikada u ime nečega. Pojedinac se ne bi trebao žrtvovati za svakoga, ali svatko bi trebao podnijeti žrtvu. Ovo je središnja tema predstave, u kojoj se žrtvujemo kao kolektiv. Iako spojeni u kolektiv, podržavajući jedan drugoga, mi se krećemo kao pojedinci.

Žalovanje
Ovdje se inspiracija nalazi u ritualu žalovanja koju u Iranu nazivaju Ashura.
Ashura je jedna najsnažnijih sjećanja iz moga djetinjstva. Cijela zemlja žaluje kolektivno. Ashura je vjerojatno prva predstava koju sam gledao. Ritual je fascinantan: svi su odjeveni u crno; glazba, pjesma, kao i snažni ritmovi koje proizvode brojni ljudi, stotine i stotine ljudi koji se udaraju sa lancima koje drže u rukama. Oni pjevaju, viču, plaču a na kraju dana svi zajedno dijele obrok u džamiji; brojne manje skupine ljudi sjede uokolo, posvuda se nalaze veliki metalni tanjuri i svi jedu sa prstima. Izdvojimo li iz ovog konteksta religiju, bila bi to veličanstvena društvena aktivnost, zajedničko javno žalovanje za ničim posebnim.
(Ashura je najvažnija svetkovina u Shia Islamu. Danas, tijekom mjeseca Moharram (prvi mjesec muslimanskog kalendara), Shia muslimi prisjećaju se smrti Imama Husseina, vođe Shia kojeg su u 7. stoljeću pogubili Sunni u bitci za Kerbal u Iraku).

Ljubav
“...Nakon dugog razmišljanja, Zeus je pronašao rješenje. Rekao je “Mislim da imam plan koji će oslabiti njihovu moć i time ugasiti njihovu pobunu; ljudi će i dalje postojati, ali ću ih razrezati na pola i tako će biti oslabljeni u moći, ali brojčano udvostručeni...”

Tako smo postali dvoje i tako smo počeli tragati za svojom drugom polovicom, pristupajući jedan drugome, nastojeći se stopiti u naš izvorni oblik. To je priča o čovječanstvu i ljubavi prema Aristofanu iz Platonovova Simpoziuma. (To me je potaknulo da razmišljam o tome kako smo mi pronašli svoju drugu polovicu i svoju izvornu formu. Da li to znači da možemo iznova nasrnuti na bogove? Da je ljubav doista odgovor?)

Hooman Sharifi se rodio i odrastao u Iranu, a danas je građanin Norveške. U Norvešku je stigao 1989. godine, kao petnaestogodišnjak. Plesom se počeo baviti kroz hip hop i druge urbane plesne forme, a tek kasnije u 21. godini, započinje učiti klasični balet i suvremeni ples. 1997. godine, upisuje 3-godišnji studij koreografije u okviru Nacionalne škole za balet i ples u Oslu (National College of Ballet and Dance), diplomira 2000, i tada i pokreće Impure Company.
Oduvijek je bio zainteresiran za suradnju plesa i kazališta, a nakon zavšene akademije sve više ga zanima dramska umjetnost kao i vizualna. Izjavu da je umjetnost politika, unutar koje društvena svijest i posvećenost određuje samu riječ politika, predstavlja odskočnu dasku za njegove radove, čime također naglašava što umjetnost jest odnosno što može biti.