What the Body Does Not Remember
4.6.2014. / 18:00 / MSU
WHAT THE BODY DOES NOT REMEMBER
Ultima Vez (BE)
Svjetska premijera 1987. Nova postava: 2013.-14.
REŽIJA, KOREOGRAFIJA I SCENOGRAFIJA: Wim Vandekeybus
IZVOĐAČI: Ricardo Ambrozio, Tanja Marín Friðjónsdóttir, Zebastián Méndez
Marín, Aymara Parola, Maria Kolegova, Livia Balazova, Eddie Oroyan, Pavel
Mašek, Jorge Jauregui Allue
IZVORNI GLAZBA: Thierry De Mey & Peter Vermeersch
ASISTENT REŽIJE: Eduardo Torroja
STILISTICA: Isabelle Lhoas
ASISTENT: Frédérick Denis
TEHNIČKI COORDINATOR: Davy Deschepper
DIZAJN RASVJETE: Francis Gahide
DIZAJN RASVJETE ZA TURNEJE: Davy Deschepper
ZVUKOVNA POTPORA TIJEKOM TURNEJA: Davy Deschepper, Bram Moriau
PRODUKCIJA: Ultima Vez
UZ POTPORU: Charleroi Danses, Centre Chorégraphique de la Fédération
Wallonie -Bruxelles
KOPRODUKCIJA: - KVS CO
Anna Kisselgof, New York Times, 22. studeni, 1987.
Nevjerojatni debut Wim Wandekeybusa i skupine Ultima Vez 1987. fascinirao je svijet. U New Yorku, Vandekeybus i skladatelji Thierry de Mey i Peter Vermeersch nagrađeni su prestižnom nagradom Bessie Awards za ovu “okrutnu konfrontaciju gla-zbe i plesa” te opasnom, bojevitom scenografijom predstave What the Body Does Not Remember.
Danas, 25 godina kasnije i s novom postavom, predstava ponovo kreće na svjetsku turneju. Vandekeybusova prva koreografija iznova se nalazi na granici privlačnosti i odbojnosti. Ponekad to rezultira konfrontacijom dvoje plesača, potom dviju grupa, te između glazbe i plesa, a potom između plesča i začudnih linija koje se razotkrivaju pred nama. Pred nama je dio plesne povijesti koju naprosto nesmijemo propustiti, čak ni nakon toliko godina!
“Intenzitet onih trenutaka u kojima nam se čini da nemamo nikakva izbora, kad nam se čini da nešto drugo odlučuje za nas, poput trenutka kad se zaljubimo, ili trenutak prije nesreće koja samo što se nije dogodila; odjednom, kao odnikuda, bez ikakve najave, oni se pojave; za mene je to bitan trenutak, više zbog te krajnosti, a manje zbog značaja koji se time postiže. Odluka da upravo to koristim kao osnovni materijal za postizanje teatralnosti unutar kompozicije je u najmanju ruku paradoks samog izazova, obzirom da je sam kazališni čin ponovljiva radnja koju se može kontrolirati. Možda, nakon što sve završi, kada se tijelo više ničega ne sjeća i sve postane suptilna iluzija nedostataka koja time pomaže da se definira i ujedno isrcpi ova igra.”
Wim Vandekeybus
