Đubrad prokleta!

U doba kad cijela zemlja pakira kofere za put u Europu, Slavica Zepec na računu ima samo za vlak do Dobove. Granična policija skinut će ju s vlaka i tu njezino putovanje može završiti. Hoće li se Slavica pomiriti sa krajem puta i ostati doma tješeći se ponosnim domoljubljem? Hoće li se vratiti svojim nastojanjima i napornim radom u vlastitom dvorištu uzgojiti sredstva za savladavanje graničnog prijelaza? Hoće li posuditi vojničku čizmu i koračati do izmaka snaga sve do svjetla na kraju tunela?

Na granici između srama i očaja, živi plesna scena. Bavi se lovom na jogu, pilates i poneku promociju skupih automobila, a preostalo vrijeme skuplja plodove svojih kreativnih poriva. Đubrad prokleta, koja se bavi ovom umjetnošću, opire se izumiranju svim silama.

Kakav to mazohistički poriv goni ovu sitnu gomilicu da umjesto na kuhano vino i kobasice, odlazi u dvorane, crne rupe civiliziranog društva, i održava svoje mišiće za snagu i za pružanje otpora zdravom razumu. Iako malobrojna, ova populacija pokazuje naznake aktivizma, iskazuje nezadovoljstvo i time signalizira svoju ranjivost. Može li ta ranjivost stvoriti novu plesnu scenu? Hoće li se plesna scena pomiriti s krajem puta ili će probiti granicu između srama i očaja i prihvatiti neukus i nasilje pravdane patriotizmom?
Ili će se u svojim podrumima nekontrolirano razrasti, probiti kroz asfalte i veže! Ranjivost odjenuti umjesto čizme i tenka, umjesto transparenata tiskati plakate, umjesto pištaljke zagristi u ideju i samo stvarati. Đubradi prokletoj usprkos.

“Projekt je inicijativa šest izvrsnih mladih plesačica, na čiji poziv sam se spremno i počašćeno odazvala. Njihova narudžba odnosila se samo na izvođački sastav, sve ostalo prepustile su mojim odlukama.
Prva od njih bila je da temu predstave odaberemo skupa i vrlo lako, odluka je pala na predstavu o Slavenkama. Promišljanje o tome kakva je to predstava o Slavenkama, nizale su se razne asocijacije od Volge do Jadrana, od Peruna do Putina. Od teorije o Slavenima koji su schiave, pa do teorije o slavenskom slovu, slavenskom antitezom došli smo do teorije o Slavenu koji slavi. Slavi uvijek, svakoga i sve, a najžešće onda kada plače. Predstava je posvećena našim bakama i djedovima, junacima koji su svoj borbeni duh usmjeravali u borbe za više ciljeve, a ne samo za puku egzistenciju. Predstavom ne namjeravamo nostalgično žaliti za bivšim vremenima, već reći nešto više o zahtjevima novog društvenog uređenja u kojem nema vremena za pogreške, uzajamnu podršku, emocije a još manje nostalgiju.”
Natalija Manojlović, autorica