The Dog Days Are Over

6.6.2014. / 19:30 / MSU

The Dog Days Are Over

Jan Martens (BE)

Polazna točka za ovaj rad je izreka američkog fotografa Philippa Halsmana koji je 1958. godine izjavio: “Kada zamolite nekoga da skače, njegova je pažnja gotovo odmah usmjerena ka skakanju, maska pada i pred nama se prikaže prava osoba.”

THE DOG DAYS ARE OVER je djelo koje nastoji razotkriti pravu osobu iza lika plesača. Kako bi se ovo postiglo, konstruira se vrlo kompleksna, matematička, dinamička i zahtjevna koreografija koja se izvodi unisono. Razina težine koreografije je tolika da je gotovo sigurno da će plesači pogriješiti. I tada padaju sve maske. Plesača se određuje kao lijenu vrstu, koja samo izvodi s nastojanjem da postigne izvrsnost. Ali, THE DOG DAYS ARE OVER ima i nešto smisleniji cilj.

Predstava nastoji izazvati promišjanje o ulozi plesa i umjetnosti. Nastoji postaviti pitanje o tome kako se doživljava plesače, koreografe, publiku i kulturnu politiku: gdje je ona tanka nit koja razdvaja umjetnost od zabave? Tko smo to mi kao publika, koja dolazi promatrati plesače kako se muče kao da promatramo borbu bikova u areni? Je li suvremeni ples vrsta striptiza, ali za višu klasu?

THE DOG DAYS ARE OVER nastoji pomaknuti promatrača u prostor između iskustvenog i misaonog unutar tog istog iskustva. Predstava je ta koja će publiku dovesti do transa, ali će istovremeno stvoriti jaz kao i odmak za onoga koji promatra kako bi se postavilo pitanje razloga zašto smo tu gdje jesmo sada - u kazalištu.


Jan Martens ( 1984, Belgija) studirao je ples na Fontys Dance Academy u Tilburgu (Nizozemska), te diplomirao 2006. Godine na Konzervatoriju za Ples Artesia u Antwerpenu.

U relativno kratko vrijeme koliko se bavi koreografiranjem postiže zapažene reakcije kako kritike tako i pulblike, što vodi sve većem broju nastupa, u ovom trenutku uglavnom u Belgiji i Nizozemskoj.

Njegovo prvo veće djelo pod nazivom i can ride a horse whilst juggling so marry me (United-C, 2010), djelo je koje prikazuje generaciju žena u društvu danas, čijim životima dominiraju socijalni mediji.

Od 2011., radove mu uglavnom producira kazalište Frascati. Tako su stvorena dva djela ‘love duets’ (2011.), koja su prikaz istraživanja klišeja odnosa muškarca i žene: krakti prikaz uputstava kako se odnositi prema životnom suputniku, i sweat baby sweat. Prvo je djelo odabrano za prezentaciju putem europske mreže Aerowaves koja se specijalizira u promidžbi mladih koreogafa. Ovo je djelo prezentirano više od 40 puta, te i nadalje prisutno na nizozemskim pozornicama, a sve više i međunarodno, kao uostalom i rad sweat baby sweat.

Uz navedene radove, kao gost koreograf stvara radove za plesne grupe: dansateliers, Meekers, i AHK. U ožujku 2012., stvorio je djelo pretty perfect, u koprodukciji organizacija dansateliers I Conny Janssen Danst. Ovo je djelo za šest plesača okosnica nove cjelovečernje predstave koja je planirana za slijedeću sezonu. 2013., zajedno s redateljem Peterom Saynaevem stvara duet između dječaka i muškarca.

Od 2013., umjetnik je u rezidenciji u ICK Amsterdam.

Svi Janovi radovi istražuju mogućnosti ostvarivanja savršene ravnoteže kao i simbioze pripovjetke i koncepta. Njega ne zanima da stvori novi plesni jezik, on naprosto oblikuje i reciklira postojeće idiome te ih postavlja u različita okruženja, čime potiče stvaranje novih ideja. U njegovom radu naglasak je prvenstveno na ljepoti koju nalazi u nedovršenoj čovječnosti te koja izbija u prvi plan, a manje u savršenoj koreografskoj kompleksnosti ili fizičkoj virtuoznosti.