Tristissimo
Tristan i Izolda
CeC Company / IT /
/ 20:00
/ ZKM
>
Ljubav je ta ljubaznost, tako rijetko plemenita, i nikad umjesna
B.R. Dignin 1892
Savršen dan, savršeni svijet, a zatim u nekom trenutku sve postaje izvrnuto. Čini se kao tragedija, čini se kao inspiracija za prolog, čini se kao istinita priča, čini se kao kraj svijeta, u svijetu.
Sve za ruku čovjeka... objavu slobode, postignuća, interesa i ljepote.
Voliš li me ili me želiš ubiti?
Ovdje izvještavamo o snovolikoj prošlosti, a ipak suvremenoj, poremećenoj i neprimjerenoj.
Čini se kao uzbuđenje silnim stvarima, čini se jedinstvenom, čini se kao jedini cilj, čini se kao meso, krv ... Zatim PRASAK!
Samo pucanj i sve završava ... O onome što je bilo, u zapisima ostaju tragovi očajnih ljubavnika, mučeničkih osjećaja neizmjerne tuge i suza. Nismo se toliko promijenili. Sve se još uvijek vrti oko ljubavi i njene vječne suprotnosti.
Djelo se ukorjenjuje u zašto i kako nečeg moćnog, snažnog, ogromnog!
Analiziramo prirodu suzdržavanja i težnju za apsolutnom slobodom, trenutnom, našom, svakodnevnom. Nadahnuti smo istinitim činjenicama zločina, istine.
Na ovaj ili onaj način pokušavamo imati vlastito mišljenje i ne ostaviti nedovršenom reakciju- odnos, mi smo također dio ovog trenutka na dnu.
Što je ostalo od mita?
Prvo proučavanje Wagnerovih djela je izvor nadahnuća za istraživanje.
Pažljivo slušanje pjesme i njezine veličanstvenosti. Otkrivanje suvremenosti opere, srodnih slika, ali ipak udaljenih od srednjeg vijeka.
Wagnerova opera potiče na, ne samo stvaranje tragedija; ona je, činjenično, božanska melodija.
Uzmi glavu, prve riječi, nezaboravnog prvaka, zauvijek ... i onda izvaži ... Što je to bilo?
Što je ovo? Što će ostati?
Nova predstava Tristissimo predstavlja drugo poglavlje, dio je istrage koju razvijamo kroz The Trilogy of Pain (Trilogiju boli),a čiji je prvi dio predstava Maria Addolorata.
Predstava Tristissimo govori o tugi. Dio je projekta čija osnova proizlazi iz Wagnerove opere Tristan i Izolda i onoga što ljudi nazivaju "tužnim ponedjeljkom" odnosno trećim ponedjeljkom u siječnju koji je prozvan najtužnijim danom u godini. Dva izvođača prolaze kroz obrnutu evoluciju od čovjeka do primata, u kojoj su sve više prekriveni kosom, gustom plavom kudeljom koja iz minute u minutu raste sve duža i guši ih, time označavajući znakove napuštanja samog sebe, aljkavosti i sve većeg manjka čovječnosti, što dovodi do beskrajne tuga.
Bit predstave, koja prožima cijelu trilogiju, je osjećaj sjete koji oblikuje nesretan par za koji se čini da se bori da pronađe ravnotežu u načinu kako se međusobno povezuju. Ipak, način na koji ova predstava ironizira pojam tuge, bilo da je smještena u nutrini ili bez samosvijesti, bilo da je stvorena ili izazvana kroz tragičan događaj (poput rata), čini se da predlaže izlaz koji se nalazi ispod površine, i ispod slojeva i slojeva debele grube kudelje gdje se toplina ljudskog osmijeha može sakriti.
Koreografija i izvedba: Carlo Massari, Chiara Taviani
Oblikovanje svjetla: Iro Suraci, Francesco Massari
Scenografija: C&C
Produkcijska pomoć: “Regione Lombardia”, “Ballet National de Marseille”